Blog
Nedavno je jedan ženski portal, koji mi je inače simpatičan, objavio tekst naslovljen, ako se dobro sećam,
“Zašto žene koje su rodile misle da su boginje?”
To je jedan u nizu tekstova koji mi u poslednje vreme bodu oči, a u kojima se nastoji da:
– se majčinstvo prikaže kao veoma smaračka aktivnost u kojoj eto, žena, “rodi” i time je završila pos’o i prisvaja za sebe sve pohvale i privilegije sveta
– se majkom predstavi isključivo debela žena masne kose koja u životu kao jedino dostignuće ima tu decu i jedino time ima da se pohvali.
U prevodu, gadno i za pomisliti, ne d’o Bog da neka iole emancipovana devojka za sebe to i poželi.
Malo pre nego što sam postala majka, majčinstvo mi nije bilo ni na kraj pameti. Smatrala sam da to meni ne treba, ili neće da se desi uopšte, ili će se možda desiti u nekoj dalekoj budućnosti. Nije mi bilo na listi prioriteta, tako da nisam od onih žena koje o tome maštaju celog svog veka kao o krajnjem cilju svog postojanja. I mene nerviraju razmažene gegajuće trudnice i nevaspitana deca. Mislim, iznervira me i moje a kamoli tudja.
MEĐUTIM!
Sada kada sam mama, čvrsto sam ubeđena u to da ne postoji važniji, teži, lepši i smisleniji zadatak u životu jedne žene od toga da bude majka. Osuđujte koliko hoćete (ovaj tekst će ionako prštati od političke nekorektnosti i ostaje vam samo da budete uvređeni), ali smatram da svaka ženska osoba koja je zdrava, prava, nema određene psihofizičke smetnje koje bi je u tome omele, treba da se ostvari kao majka i da će joj to, bez ikakve sumnje, doneti potpuno nepojmljivi i viši životni smisao. I ne, nema te karijere, love, partnerstva bez dece, putovanja i pustolovina koji to mogu da zamene. A o tome može da diskutuje samo osoba koja je bila sa obe strane, i iskusila mogućnost i za jedan i za drugi životni scenario. Obrnuto NE MOŽE!
Dakle, odgovor na pitanje autoru teksta “Zašto žene koje su rodile misle da su boginje?” je sledeći: Zato što jebeno jesu.
Da skratimo priču, zašto je roditeljstvo, u par tačaka, potpuno nenadjebiv i najveći cilj za svakog normalnog čoveka?
1. Shvatićeš koliko možeš.
Il’ si nindža il’ si mindža. Žena koja ima dete/decu, a ako možda pored toga još i radi (a i ne mora), automatski ima izraslinu u vidu nekoliko pari dodatnih ruku kojima barata sa oko dvesta dodatnih obaveza više nego žena koja nema decu. To je fakat. Roditeljstvo nije za mekušce i plašljiva srca. To je poduhvat koji će te potpuno izbaciti iz težišta i provesti te kroz najluđe trenutke umora, ludila i sreće o kojima autor onog seratorskog teksta sad ne može ni da sanja. Žena koja ima decu je upoznala najšašavije nivoe nesebičnosti, žrtvovanja, primanja ljubavi. Njoj se urla od bolova dok doji ali ćuti, na poslu se trudi da korektno obavlja zadatke iako joj je mozak rastrzan na dvadeset strana, a da bi joj kuća iole zamirisala na kuću, stiže da napravi i tortu za one koje voli.
Poenta priče je da se sva muka višestruko isplati. Nisam dovoljno dobar pisac da bih nekome dočarala kakav je osećaj imati dete. Razumećeš i svoje roditelje bolje, i neke njihove postupke, i shvatiti koliko si puta ti njima zabio nož u ledja. U novoj si dimenziji iz koje nema izlaska niti ima pauze niti malog odmora. Pravi trenutak da se postane roditelj je čekanje Godoa i nikada se za to neće sklopiti sve neophodne kockice. Nemoj se vaditi na jebenu državu ili finansijsku situaciju. Da li zaista veruješ da u svim drugim zemljama postoje toliko bolji uslovi za majke? Svaki poslodavac očekuje da mu se vratiš u rekordnom roku sa pretrudničkom linijom i čak i u najrazvijenijim zemljama sveta imaš bednih nekoliko nedelja porodiljskog odmora koji je retko gde plaćen. Stisni petlju i zaroni. Gledaj na to kao izazov. Ako možeš da se penješ po korporativnim lestvicama svoje karijere, planinariš po raznim vrhovima i roniš po Madagaskaru, ajde da te vidim kao kevu. A što se tiče love, radi pa zaradi.
2. Fokus na Zahvalnosti
Kad nemaš dete, upadaš u zamku nekritičkog odnosa prema materijalnom. Postaješ psihić koga fascinira skupa torba ili usrećuje nešto jako smešno što se zove ‘’markirana’’ garderoba, da ne kažemo krpa. Kad si sam, fokus ti je uvek na onome što jebeno nemaš. Kad imaš mladunče, fokus je na onome što imaš a što je potpuno nekupljivo i nezamenjivo.
Kad ti je dete bolesno pa posle 12 dana opake bolesti konačno ozdravi, veoma brzo ti bude jasno da je sve što ti je na ovom svetu neophodno – da ono bude zdravo. Kada se tvoje zdravo dete sklupča i spava na tvom stomaku, konačno odahneš, i od glave do nožnih prstiju počneš da svetliš od Zahvalnosti kao svitac. Da li išta drugo u Univerzumu može da bude jače i važnije od toga da smo nama zdravi naši Mi? Apsolutno ne. A Zahvalnost dodaje nemerljivo bolji ukus svakodnevnom životu.
3. Nokaut za Smrt
Gde je život tu je i smrt. Kad mene budu grickali crvići, moje mini Ja, moj produžetak, će nastaviti da se bori, radi, mašta, stvara, voli. Ono će umesto mene da grize život kao sočnu jabuku. Kad čuješ da je neko teško bolestan ili je preminuo, zgrabi svoje mladunče, golicaj ga da se smeje da odzvanja kuća. Teraj inat.
Dan ima 24 sata. Kad si solo, kad si u desetogodišnjoj vezi gde oboje već počinjete da umirete od dosade, na šta odlete ti sati? Kad imaš dete, ne postoji više NIJEDAN PROTRAĆEN DAN. Da ne govorimo o tome da ne postoji protraćena godina. Svakog dana, tvoje dete je poraslo za jedan dan. A to je čudo. Šutni Smrt u glavu, napravi još jedno dete!
Sa detetom je svaki trenutak pokretni cirkus i spektakl.
Grizi život kao sočnu jabuku.
Autor teksta: Anđela Prnjak