OK, nadam se da je iz naslova jasno šta nam je tema ovog bloga. Goruće je, zanimljivo je (sa stručnog stanovišta), i poprilično je jasno (sa istog, stručnog, stanovišta). E sada, ovde imam opciju da temi pristupim tako što zauzmem stranu i omogućim širokim masama da se identifikuju po nesvesnom nahođenju sa žrtvom ili nasilnikom, ja dobijem gomilu komentara u oba smera, a ovaj blog dostigne magični rič po mrežama. Ja lično nekako smatram da je parola „Jedino je bitno da izazoveš reakciju što šireg kruga ljudi“ što bi naš narod rekao „Kako Mali Perica zamišlja marketing“ pa ću temi pristupiti malo drugačije. Tako što ću se potruditi da odgovorim na pitanje „Kako je do ovoga došlo i šta je moglo drugačije usput“ jer bih za cilj svog marketinga stavio „Pošalji poruku u koju veruješ publici kojoj želiš da to kažeš“. Kad smo kod marketinga, plasiranja poruke pravoj publici i identifikovane i podeljene publike, pravo je vreme da se vratim na temu govora na dodeli priznanja marketing menadžerke P.S. fashion-a.

 

Kao HR konsultant često imam prilike da posmatram timove i pojedince u pasivnom ili aktivnom buntu prema kompaniji, menadžmentu, meni ili najčešće Univerzumu. Naravno, kada je bunt aktivan nekako bude jednostavnije. Tu je, vidljiv je, jasan je i na njemu možemo da radimo. Organizujemo radionice, kreiramo odnos poverenja, osvestimo emocije i kreiramo akcioni plan unapređenja koji pratimo u narednim mesecima. Onaj bunt koji mnogo češće zateknemo jeste timski pasivni bunt prema menadžmentu i kompaniji u celini.

 

Možemo da kažemo da tim ima jedan nesvesni zamišljeni album za ljutnju za koji takođe nesvesno veruju da moraju da ga popune kako bi dobili pravo na to da ljutnju i pokažu. Svaki put kada menadžment uradi nešto što im nije ok, tim će u taj zamišljeni album zalepiti po jedan „ljuti stiker“. Sem par pogleda i neprijatne energije u praksi neće uraditi puno toga ali će se u albumu naći još jedna sličica. Sličica po sličica, godina po godina, album se popuni taman dovoljno da tim kaže: „Sada imam pravo da ga i naplatim, sada ćemo im vratiti za sve ove godine“. Ovo je proces koji se događa jako često i prirodna je tendencija tima tako da smatram da je jedan od osnovnih zadataka dobrog lidera da ovaj proces primećuje i timu daje prostora i prilike da iskomuniciraju ljutnju, aktiviraju bunt i formiraju jasne korake za unapređenje. Drugim rečima, da Odraslo i zrelo odluče o pomeranju sa mrtve tačke. Međutim lideri obično ostanu gluvi na znake pasivnog bunta ili prosto odaberu da ih ne zanima verujući da će se magično isprazniti sam od sebe. Mislim da ne moram da naglasim da je to nemoguće. Pražnjenje albuma funkcioniše isto kao i skupljanje nalepnica za gorivo na pumpi, što ih je više, nagrada je veća. Uzmimo za primer menadžment koji je godinama gluv na potrebe tima i godinama im ne daje prostora za artikulaciju ljutnje. Kako vreme prolazi, sve je lakše zalepiti novu sličicu. Svaki postupak menadžmenta nakon godina i godina trpljenja biće okarakterisan kao neiskorišćena prilika za ljutnju odnosno nova sličica u albumu. Nakon par godina trpljenja, davanje otkaza prosto nije dovoljno za naplatu čitavog albuma. Nekako je mlako, to je naplata koja bi bila taman pre par godina, sada više ne. Sada je potrebno nešto dramatično i jako. Potrebno je proigrati ozbiljnu psihološku igru da bi naplata bila taman. Igra, kao i svaka druga predstava ima svoje tačke, a ono što smo imali prilike da vidimo je ona poslednja tačka, tačka naplate. Psiholoških igara ima puno i o njima sam pisao u nekim ranijim blogovima, ova konkretna se zove: „Vidi šta si me naterao da uradim“ ili, „Vi ste krivi i odgovorni za ovaj moj postupak i sada mi je potpuno ok da vas kaznim zbog toga“. Nakon ove situacije, mogli smo da vidimo i, kako u jednom od komentara pročitah autogol od odgovora kompanije koji mi je potvrdio aktivno učešće u istoj igri upravo na način o kome sam pisao: Ako dovoljno puta kažemo da pasivnog bunta nema, pasivni bunt će nestati, nije na nama da ga rešavamo. Ovaj stav ne samo da nije istina već je dijametralno suprotan od iste. Naravno da jeste. Reč lider odnosno vođa znači: Onaj koji vodi. Onaj koji usmerava. Onaj koji artikuliše. I te kako je posao lidera da saziva sastanke, priča o buntu, priča o otporu, priča o zahtevima i poziva tim na akcije. Ako lider to ne uradi, tim će naći način da to sam uradi. Način na koji tim to uradi će liderima biti drastično manje drag od onog do kojeg su mogli doći zajedno. Računica je jednostavna.

 

Vratio bih se na početak. Ne želim da biram stranu i razglabam o tome šta je i u kojoj meri istina jer je istina nekako uvek u oku posmatrača. Na pitanje: „Ko je u pravu“ bih iskoristio psihološki džoker za odgovor a to je: „Zavisi, zbog čega je to bitno?“. Zaista za ovu našu temu i nije. Ono što je za našu temu bitno jeste proces proigravanja psihološke igre u kojem su vrlo važnu ulogu imali i kompanija i menadžment i buntovni tim. Upravo zbog toga bih želeo da poručim liderima: „Komunicirajte bunt sa svojim timovima, ako vi to ne uradite, uradiće oni, kad-tad, kada oni to sami urade, koštaće vas živaca, ugleda, a Boga mi i para.“

      

Uroš Mitić