Kada god bih nekom rekla da se selim u Cirih na godinu dana, većina bi nesebično podelila sa mnom da imaju brata, sestru, rođaka, kuma, dedinog ujaka po ocu/majci tamo i da šta god da mi treba, javim se. Istina je da nas Srba koji su prebegli 90ih ima mnogo, i beskrajno hvala svima koji su pokazali želju da mi olakšaju ovaj razvojno izazovni momenat. Činjenica je da kada odeš iz svoje sigurne zone koju nazivaš domom 1500 km zapadno, mnogo toga shvatiš, naučiš, dobiješ po koji šamar, pitaš se da li sve to I vredi. 


No, da krenemo ispočetka.


Kako sam ja došla na ideju da odem iz Srbije?


S obzirom da sam i sama dugo bila član AIESEC organizacije, želja mi je bila da iskoristim neki od programa na kojima sam i sama radila u svojoj zemlji. Odlučila sam se za takozvani Global Talent program i aplicirala. Trenutak u kom sam načinila ovaj korak vapio je za promenom: ličnom, prostornom i profesionalnom. Posle nebrojano mnogo intervjua, čudnim putevima gospodnjim, dobih i praksu u kompaniji Tata Consultancy Services, i poziciju Talent Development Specialist-a za Evropu. Prvi momenat neverice, nelagodnog osećaja u stomaku, pa zatim sledi panika i racionalizacija: ok, šta sad?


U momentu kada je trebalo da odem, svesno sam ostavila iza sebe život kakav sam oduvek htela da imam, neverovatne prijatelje, porodicu, posao, kolege, momka, babu, znajući da će ovo iskustvo biti okretnica i neverovatan izazov za mene. O, malo li sam bila svesna koliki je ovo zapravo izazov.

Prve nedelje svog boravka u Cirihu sam videla jedino železnice i industrijsku zonu, pažljivo posmatrala kulturološke razlike i borila se sa njihovom birokratijom. Jedina razlika izmedju birokratije u Srbiji i u Švajcarskoj je što se ne čeka dugo u redu, što se plaća taksa na sve i toliko im je bitno osiguranje, da čak imaju i polise u slučaju kidnapovanja (šanse za to su ravne 0,6%, koliko je I procenat kriminaliteta u Švajcarskoj).


Ono što vam niko ne kaže pre nego odete, a i vi ste valjda pod uticajem toliko braća, sestara, kumova, rođaka kojima možete da se obratite, jeste to da ste zapravo sami, odgovorni za sebe i svoju birokratiju. Kažu da je svaki početak težak, i to je upravo ono što sam i sama pokušavala da objasnim sebi, pa sam motivaciju pronalazila u najsitnijim stvarima (kao npr kada voz porani dok je napolju -10 stepeni), u poslu, u ljudima koje sretnem, u samom gradu. I kako bi Remi iz Elementala rekla, živim iz dana u dan.

 

 

Sada, kada god bi me neko pitao kako mi je u Cirihu, moj odgovor bi bio jednorečan – izazovno. Izazovno kulturološki, birokratski, izazovno na ličnom planu, profesionalnom, organizacionom. Ono što je protkano izmedju redova jeste moja unutrašnja borba. Prošla sam kroz sve faze, sama, uz nebrojano mnogo razgovora sa sobom. Onaj momenat kad shvatite da ste vi zapravo odgovorni za sebe, da je svaki korak koji napravite tri puta meren, i da je diretkna posledica vaših dela, odrastete u milisekundi. Ajde što odrastete, nego što taj adrenalin počne da stvara uzbuđenje, pa koliko god da je teško, vi hoćete još. To kod mene nije bilo toliko izraženo dok sam bila u svojoj zoni komfora, ali u momentu kada vam je to jedina opcija, vi zapravo i nemate neki drugi izbor. Ustvari, imate. Da se vratite kući. Ali to nije u planu još uvek. Videćemo šta je sledeći mesec naumio za moje putešestvije.


Jelena Tasić