Blog
Razmišljanje o odmoru i letnjem periodu mnoge natera da preispitamo odluke koje smo donosili preko godine. Sezona odmora, kako drugačije možemo zvati leto, gurne mnoge u stanja koja često nisu produktivna.
Da bi odgovorili na pitanje „kakav odmor zaslužuješ“ trebalo bi da vidimo kakvo je ophođenje bilo prema zaposlenima. Ovde ne pričamo o komunikaciji i asertivnom ponašanju. Pričamo o tome koliko svi razumeju šta tačno treba da rade, koje su im odgovornosti. Takođe pričamo o samom sistemu koliko je jasan i da li su adekvatno postavljeni ciljevi, targeti i usklađeni sa vizijom, ali takođe i sa vremenskim periodima.
Kako bi bila skroz jasna daću vam primer…
Sezona odmora i mnogo ljudi koji nisu na odmoru ili su uspavani ili priželjkuju nov odmor. Sedim u lokalnom restoranu sa poznanikom. Našli se kao po nekom ustaljenom običaju da prođemo malo njegove obaveze i stanje u firmi. Vlasnik je firme. Ima preko 500 zaposlenih. Rekli bi uspešan. Često kada pričamo me zaista osnaži da sam osvojila svet. Ne radi to samo sa mnom. Tako inače komunicira sa svima. Zaista je odličan kao motor i motivacija. Sedimo i pričamo. Poslovno je obučen. Rekla bih za leto i vrućine koji su oko nas ima ne usklađenu garderobu. Oduvek je prezauzet i u stisci sa vremenom. Često mi govori kako „nema vremena“, da li je istina ili ne, verujem da znate i sami odgovor. Pitam ga da li mu je vrućina, na šta dobijam ironičan osmeh i kaže:
– Ej nemamo svi taj luksuz da idemo majicama i da nosimo bermude.
– A ko to odlučuje? Nisi li ti vlasnik čitavog posla?
– Jesam, ali moram da malo držimo do sebe i da barem neko bude uzor ovim klincima, generacije koje dolaze. Mladi idu ili previše kratko ili preširoko ili usko, ne znam ni kako da nazovem taj stil, za mene nekulturno i svi su na Tik-Tokovima. E to! To je najbitnije!
– A kakav primer im pružaš?
– Pa da budu profesionalni.
– Jel to radiš samo time što se pojaviš lepo obučen u brendovima.
– Ti možeš potcenjivati brendove, ali činjenica je da im oni ipak upadaju u oko.
– Ok, a kako se oni oblače?
– Ma, ok su. Znaš šta? Više mi je pun kofer toga da ne mogu da kupe dve pristojne košulje u kojima će da dolaze na posao. Mislim i na muškarce i na žene.
– Misliš da stvarno ne mogu ili neće?
– Mislim da neće.
– Možda im nije prioritet ili možda ne znaju da treba drugačije.
– Molim? Daj molim te. Pa to se nosi iz kuće. Ajde molim te, zna se kako se ide na posao, izlazi u noćni provod i sedi u kući. Molim te, to je čista kultura.
– Verujem, ali znaš dok sam radila za Disney niko nije računao na to da znam da njihova očekivanja čak ni u vezi sa odevanjem. Znaš … oni su počev od odevanja do detalja u poslu govorili o očekivanjima, fokusima, ciljevima, ko je dokle stigao i tako dalje.
– Šta hoćeš da mi kažeš?
– Pa, ajde da vidimo hoće li ti se reći samo. – nasmejali smo se i ja sam nastavila. – jel svako od zaposlenih dobio tačno očekivanje od posla i dobi…
– Pa dobili su opis posla.
– Jeste, odlično! Ali opis posla je jedno, a šta i kako MI radimo u NAŠOJ kući je sasvim drugo.
Pričamo ovde o tome kako se radi, kojim ritmom, kada se slabije radi i kada smo kao na traci, koga pitaš i za šta, kada se ide na odmore i pored toga kako se i oblačimo. Ajde da te pitam još nešto.
– Ajde.
– Kada je poslednji put komuniciran pravac, da ne nazovem omraženim izrazom zvanom vizija.
– Jao bre! Vi konsultatni ko o čemu, vi o viziji. Neopipljiva. Niste tu da vidite ostvarenje i samo ste tu da pitate.
– Pa pitamo sa razlogom. Jedna od osnovnih stvari je da je svima poznat put na koji su krenuli. Tipa kao što ti i ja znamo šta je cilj našeg sastanaka. Postavili smo ga i šta je bio sledeći korak?
– Rekla si mi strukturu i očekivanja.
– Tačno, objasnila ti šta sve moramo da prođemo. Pored toga pre par meseci dogovorili smo se kako će biti saradnja i gde je najbolje da se sastajemo. Mi imamo unapred, mesečno, određeno vreme i restoran. Znaš tačno sa čime treba da dođeš na sastanak, kao i ja. Čak smo se dogovorili i oko tih detalja poput da ću ja ponekad doći u trenerci i ti si rekao da kada se nađemo pre posla da imaš teretanu i postoji mogućnost da se i ti pojaviš kežual. Čini mi se da smo ustanovili mesečne ciljeve, nedeljni targete kako bi stigli ono što ti želiš. Da ne pričam o tome da smo čak i u ugovoru se obavezali na određene podatke da se isporuče u određenom periodu. Naravno ne samo sa tvoje strane, već sa moje prema tebi. Dogovor je da ako ne radiš, ja mogu da prekinem saradnju.
– Jeste.
– I to sve da bi postigao TI finalni cilj.
– Da.
– Rekao si jednom prilikom da sa mnom imaš najbolju komunikaciju. Jel se pitaš zašto?
– Mislim da imamo neki drugačiji okvir. Pa time i imamo drugačiji odnos.
– Da! Upravo to! Sa svima je potreban takav okvir da imaš. Upravo je on taj koji sve olakšava. Tako da ljudi posle znaju šta treba i kako da se ponašaju. Očekivanja, ciljevi, zadaci, obaveze i odgovornosti sve je transparentno. Nema skrivalica i čitanja misli. A kako ti funkcionišeš sa svojim menadžerima?
– Znaš i sama. Dobri su.
– Koliko dobro znaju šta treba da ostvare i šta je čitav „projekat“ jel ti ne smeta da tako zovem viziju? – nasmejao se jako i klimnuo glavom. – odlično! Da li oni znaju šta im je projekat?
– Mislim da znaju.
– Misliti i znati nije isto.
– Pa znaju. Možda im nedostaje neki detalj. A kakve to veze ima sa oblačenjem?
– Ima veze sa komunikacijom pravih stvari, a ne svakodnevnih toksičnih vesti i gluposti. Treba rasteretiti ljudi gluposti. Možda je vreme da razmiliš da komuniciraš stvari otvorenije i da se promene strategije. Ne menjaj cilj! Menjaj da li ćete da trčite, šprintate, hodate ili đuskate do cilja. Možda kada je vreme odmora, a ti radiš još uvek 10 sati dnevno, kući dođeš i otvoriš laptop ili još gore odeš sa porodicom na odmor i opet si na telefonu da vidiš samo još jadan mail i poruku… Možda je vreme da se zapitaš da li ti želiš zaista da tako provodiš vreme?
– To je mašta.
– Tačno tako! I odatle je i došla ova tvoja firma. Ako si mogao jednom to da ostvariš, da li možeš da ponoviš?
– Ne znam. A ko će obavljati moj posao?
– A ko će obavljati posao tvojih menadžera kada oni odu na takav isti odmor? Ili zaposleni kada oni odlaze na odmor? Ko koga menja i kako?
– Pa da mogu bez ovolikog broja zaposlenih ja bih smanjio.
– Jel to znači da si knap sa ljudima ili samo ne znaš da organizuješ?
Nastavili smo razgovor, ali poenta je bila u tome kako organizovati odgovornosti, ljude i zadatke. Nikome nije lako da sve smisli i bilo bi najbolje kada bi uvek imali odgovor na svako pitanje i od samog početka. To zasigurno niko nema! Jedna od najnepodržavajućih postulata koji često klijenti govore je „niko drugi tako ne radi i to se ne radi tako“.
Pitanje za Vas, da li zaista stari postulati mogu i dalje da rade i dobijaju odlične rezultate? Ili je vreme za nove postulate?
Autor: Lidija Miljković
Pogledajte i više o Lidijinom programu Organizacija kao organizam